Kako kaže Jože Kos, čim se razina poplavne vode barem malo spusti, a svakako prije početka crpljenja vode i čišćenja, moraju se odspojiti elektroinstalacije (ako to, naravno, nismo učinili prije nego što je voda naplavila). kuća). Treba provjeriti i ostale strojarske instalacije, posebice plinske i vodovodne. Prije početka čišćenja preporučljivo je fotografirati oštećeni objekt, što će vlasniku koristiti prilikom podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Ispumpavanje vode onečišćene gorivima ili fekalijama prepuštamo kvalificiranim stručnim službama.

Sljedeći korak je grubo čišćenje ili uklanjanje krhotina i cjelokupnog namještaja i istrošenih podova iz poplavljenih prostorija. Kos savjetuje ponovno fotografiranje predmeta, detaljniji pregled oštećenja i procjenu štete od strane stručnih procjenitelja. Ovisno o težini oštećenja i oblikovanju obodnih površina, dajemo rješenja u pogledu načina sušenja, a prije svega isplativosti očuvanja dotrajalih, a možda i prethodno neadekvatno projektiranih elemenata građevine. Navedeno također utječe na pristup sanaciji i sušenju objekta.

Dotrajale, a prije svega neadekvatno oblikovane podove najbolje je ukloniti, a isto vrijedi i za dotrajale ili onečišćene unutarnje žbuke - iste je potrebno ukloniti do visine od pola metra iznad granice oštećenja. Također je potrebno ukloniti dotrajale gips-kartonske ploče i toplinsko-izolacijske obloge od staklene i kamene vune ili upuhanu izolaciju od celuloznih vlakana (navedeni materijali jako upijaju vodu i deformiraju se).

Osobito za objekte koji su više puta bili poplavljeni, ima smisla procijeniti čvrstoću materijala u nosivim zidanim i stropnim konstrukcijama. S manjim dubinskim sondama provjeravamo jesu li ugrađene opeke površinski još čvrste i kompaktne ili se možda ljušte u dubini ili se raspadaju zbog loše kvalitete i prisutnosti soli. Isto vrijedi i za zidnu žbuku koja se ne smije raspadati pod prstima. Prema iskustvima stručnjaka GI ZRMK, mehanička i tehnička svojstva materijala u većini do sada razmatranih građevina ostala su gotovo ista. Drugim riječima: nosivost masivno građenih zidova nije se značajno smanjila ni nakon višestrukih poplava. Potrebno je provjeriti jesu li na površini zidova vidljive nove ili povećane stare konstruktivne pukotine koje mogu nastati tijekom poplava bilo zbog udara većih komada šuta ili zbog ispiranja plićih temelja.

Ako je prostor bio poplavljen dulje od pet ili deset sati, za to vrijeme dolazi do zasićenja i podne i zidne strukture. Kos ističe da se zbog kapilarnog propuha zidovi mogu smočiti i do visine od pola metra do metar iznad najviše razine poplavne vode. Koliko vode upija konstrukcija ovisi o upojnosti materijala od kojih je objekt izgrađen.

Zasićena vlažnost zidova od opeke iznosi 20 do 25 posto u odnosu na masu zida, što za zid od 30 centimetara znači približno 100 litara vode po kubnom metru zida. Betonski nosivi elementi i podni estrisi, poput betonskih zidova i zidnih žbuka, upijaju 10 do 12 posto vode prema svojoj težini. U približno pet centimetara debelom podnom betonskom estrihu nakon poplave bit će 12 do 15 litara vode po kvadratnom metru.

Oko 3500 litara dodatne vlage "zadrži" se u zidovima i podovima prostorije od 20 četvornih metara koja je poplavljena do visine od metar i pol. Za barem približno uspješnu sanaciju unutarnjih žbuka, moramo smanjiti vlažnost zidova i žbuka sušenjem na ispod pet težinskih posto, a u podovima za ugradnju novih drvenih završnih podova na maksimalno tri posto. Drugim riječima, to znači da se sa svakog ovako velikog poplavljenog područja mora ukloniti najmanje 2000 litara vode.

Prirodno sušenje, kada se prostor intenzivno zagrijava i prozračuje više puta dnevno po pet do deset minuta uz propuh, je sporo. Masivan zid od 30 do 40 centimetara sušit će se do prihvatljive razine vlage najmanje četiri do šest mjeseci. Međutim, prirodno sušenje znatno je brže u jesen i zimi, kada je vanjski zrak suši, nego ljeti.

Zidovi i podovi mogu se natjerati da se osuše mnogo brže - s kondenzacijskim odvlaživačima zraka instaliranim u prostoriji. Svatko može uzeti od 50 do 70 litara vode dnevno sa zidova i podova ako se zgrada pravilno grije.

Voda iz podne toplinske izolacije, čije sušenje uvelike otežava polietilenska folija postavljena ispod estriha, najbrže se odvodi mehanički - upuhivanjem i potom odvlaživanjem zraka kroz zdence promjera 60 milimetara (one moraju biti izvedene na metar do metar i pol udaljenosti od podne izolacije). Prisilnim sušenjem nosivo zidanje se za 10 do 14 dana suši na prihvatljivu razinu vlage za početak radova obnove. Trošak sušenja objekta od 100 četvornih metara obično iznosi od 1500 do 2000 eura bez poreza (u iznos nije uračunat trošak utrošene električne energije, koji za stambeni objekt iznosi 150 do 200 eura).

Podrumi se prirodnim putem suše mnogo sporije, pa se preporučuje i njihovo umjetno odvlaživanje. Podrumi s kotlovnicom ili toplinskom stanicom brže se suše. Ako se u podrumu nalazi i spremnik lož ulja, potrebno ga je stručno pregledati i po potrebi dodatno sigurno usidriti u beton ili u zid uz sudjelovanje statičara. Još bi primjerenije bilo, kaže Jože Kos, preseliti ga u posebno napravljeni keson uz zgradu.

Obnova kuće, koja se nalazi na poplavnom području, planirana je na način da buduće poplave prouzrokuju što manju štetu na opremi i objektu te da se tada brže otklone posljedice. Istodobno se ispituje mogućnost provođenja drugih preventivnih zahvata koji bi spriječili pristup poplavne vode objektu (nasipi, armirano-betonski ogradni zidovi čiji se ulazni otvori lakše zatvaraju vrećama pijeska). Za žbuke i kolničke konstrukcije koristimo što manje materijala koji upijaju vodu. Ako je moguće, u prizemlju ne bi trebalo biti stambenih prostora, preporučljivo je postaviti manje zahtjevne podove od keramike.

U novijim zgradama, gdje podne konstrukcije već odgovaraju suvremenim propisima, ima smisla podove što prije prisilno osušiti. Ako idućih godina ne očekujemo česte poplave, možemo postaviti i nove drvene podne obloge, ali se u tom slučaju estrisi moraju još više osušiti kako vlažnost ne bi bila veća od tri-četiri posto. U objektima u područjima ugroženim od poplava preporuča se polaganje keramičke podne obloge.

U starijim zgradama s primitivnijom izvedbom poda i u zgradama u kojima je kao toplinska izolacija ugrađena kamena vuna, podovi se skidaju do podne hidroizolacije. Po potrebi obnavljamo ili dopunjavamo ugradnjom dodatne bitumenske trake za zavarivanje, koja je zaštićena po obodu zida. Komad savjetuje da se ne uklanjaju postojeće, čak i ako su istrošene, bitumenske trake. Potom postavljamo sloj toplinske izolacije od ekstrudiranog polistirena debljine najmanje 10 do 12 centimetara, preko njega postavljamo polietilensku foliju i izrađujemo armirani estrih od brzosušećeg betona.

Jože Kos je u nekim poplavljenim kućama naišao na inače nekvalitetnu tlačnu konstrukciju u prizemlju koju je bilo lako osušiti i ponovno postaviti: preko podne hidroizolacije postavljena je samo toplinska zaštita od ekstrudiranog polistirena, a na nju dva sloja. OSB ploča, koje su zajedno sa slojem pjenastog polietilena činile osnovu brodskog poda. Nakon demontaže i relativno kratkog sušenja, vlasnik je ponovno ugradio takav tlak bez velikih troškova.

Ako su na zidovima vidljiva dublja oštećenja ili degradirana područja, vlasnik se treba obratiti stručnjaku. Takva se područja obično moraju obnoviti, a pukotine injektirati. Nužni su i višestruki zahvati ojačanja (betoniranje temelja), što se odnosi i na vidljive konstrukcijske pukotine ili lokalno zahvaćene drvene nosive elemente montažnih kuća.

Ako su zidne žbuke zbog kapilarne vlage ili prijašnjih poplava već jako onečišćene hidrofobnim solima topljivim u vodi, Jože Kos predlaže skidanje žbuke na visini od najmanje pola metra iznad vidljive granice oštećenja. Nakupljene soli uzrokuju stalno propadanje žbuke i žbuke. Unutarnje žbuke također se skidaju ako su jače onečišćene fekalijama ili loživim uljem. Nove žbuke izrađene su kao hidrofobne (industrijski pripremljene), jer znatno manje upijaju vodu i manje su osjetljive na navedene soli.

Ako je zid montažne kuće dulje vrijeme u vodi, najvjerojatnije je gips ploča toliko oštećena da se moraju zamijeniti svi natopljeni dijelovi. Isto vrijedi i za toplinsku izolaciju, posebice izolaciju od kamene vune ili puhane celuloze. Gips karton se najprije odreže desetak centimetara iznad granice vlage. Potom se gornji slojevi toplinske izolacije stabiliziraju fizičkom barijerom (po mogućnosti 20 ili 30 mm debljine ekstrudiranog polistirena). Tek tada natopljenu izolaciju mijenjamo novom.

Još prije toga, u zoni "otvorenog" zida, noseću konstrukciju treba zajedno osušiti pritiskom, a prije zatvaranja osušene drvene noseće elemente zaštititi dvostrukim premazom od drvne gljivice. Na kraju dobro zalijepimo parnu branu i pričvrstimo novu gips kartonsku oblogu. Vanjska obloga ovih zidova najčešće nije oštećena ni kod dugotrajnih opterećenja i može se samo oprati mlazom vode i premazati odgovarajućim vodoodbojnim, paropropusnim fasadnim premazom, savjetuje Jože Kos.

Čišćenje i spiranje nečistoća s unutarnjih zidnih površina krpom ili spužvom namočenom u otopinu deterdženta za kućanstvo.

• Zidne žbuke i zidovi suše se u skladu s gore opisanim postupkom do sadržaja vlage koji ne prelazi pet posto u odnosu na težinu žbuke (manje od 20 do 30 posto sadržaja zasićene vlage materijala). Za sanaciju biramo odgovarajuće materijale koji su manje osjetljivi na vlagu.
• Na mjestima gdje odstupaju samo žbuke i izravnavajuće mase ili gdje su one površinski degradirane, čiste se četkama ili gleterima do zdrave podloge. Na mjestima gdje je dubina oštećenja manja od tri do pet milimetara, zidovi se izravnavaju reparaturnim izravnavajućim mortovima.
• Završni unutarnji premazi izvode se bojom prikladnom za površine koje su još djelomično navlažene i impregnirane vodotopivim tvarima (solima). S takvom bojom, ova tvar je blokirana tako da se na površini žbuke ne vide mrlje.

Članak je citiran s web stranice DELO IN DOM (objavljeno 5. kolovoza 2023.), EN tekst, sažeto iz članka iz 2014. godine, autora Jože Kosa, iz Instituta za gradnju ZRMK.